My spiritual exercises
utorak, 01.07.2014.
ŠTO O BRITANIJI PIŠE U 'MEIN KAMPFU'?
S obzirom na činjenice iznesene u prethodnom postu, a koje se odnose na vodeće britanske političare i biznismene-bankare, te da je Velika Britanija nanijela težak i ponižavajući poraz u II svjetskom ratu, kao i na činjenicu da je Hitler doživio privremeno sljepilo, upravo nakon britanskog artiljerijskog napada na flandrijskom frontu, za očekivati bi bilo da Hitler u svojem djelu Britance oslikava najgorim mogućim bojama. (Uzgred rečeno, ima autora koji smatraju da Hitler nije pravi autor 'Mein Kampfa', no to bi trebao biti predmet posebnog napisa.) Shodno, tome, moglo bi se postaviti pitanje: Što je o Britancima/Englezima napisao budući njemački kancelar, 35-godišnji njemački političar za vrijem boravka u zatvoru Landsberg Am Lech (u koji je dospio nakon neuspjelog puča)?
Prije par godina, na internetu sam naletio na jedan članak, koji govori o tome, da je Hitler bio u stvari, u doba I svjetskog rata – britanski špijun. To mi se tada činilo tako nevjerovatnim, da nisam htio ni downloadirati taj članak. No, nakon ponovnog iščitavanja misli o Britaniji i Britancima u 'Mein Kampfu', ne mogu se oteti dojmu, da je moglo u tome biti nekakve istine. Mnogi ljudi, pod utiskom propagandističkog načina izvještavanja o II svjetskom ratu, jednostavno Hitlera doživljavaju kao neko vrhunsko zlo, nešto što je riječima neiskazivo i nepojmljivo. No, kada se nacizam shvati u terminima teorija zavjera, njegovo zlo postaje i te kako shvatljivo. I čovjek tada shvaća, da njegovo zlo ne potiče od nekih nepojmljivih, 'kozmičkih' izvora, već od – sasvim ljudskih izvora, mada su oni opet, za većinu ljudi obavijeni velom misterije.
Poznati fizičar Ivan Supek bio je 30-tih godina student u Njemačkoj, i jednom je prilikom prisustvovao predavanju, ili možemo reći govoru Fuehrera na univerzitetu. Na pitanje novinara, u jednoj radio emisiji, prije jedno 5-6 godina, kakav je utisak on ostavio na njega, što je mislio o nacističkom vođi, ovaj se malo zamislio, i rekao, da je on ostavio utisak – glumca. I ja sam, kao i vjerovatno taj novinar, bio zatečen tom opaskom, jer, ne bi se očekivalo tako nešto. Prije bi se očekivalo da kaže – Satan, utjelovljenje zla, ili nešto slično.
Mnogi ljudi doživljavaju Hitlera kao primjer jednog ekstremnog fanatičnog nacionalista, i sasvim je uobičajen takav stav o njemu. Političari sa ekstremne desnice mu se dive, i predstavlja im uzor, te ga često svjesno ili nesvjesno imitiraju. No, s obzirom na ranije izneseno, nije li i takva slika o njemu zapravo pogrešna? Nije li Hitler iskoristio jedinu moguću priliku da od siromašnog i nepoznatog čovjeka postane idol masa; na način da vrlo uvjerljivo odglumi svoju ulogu. Ulogu koja mu je zapravo bila ponuđena upravo od strane onih, protiv kojih se trebao boriti – elite, bankara i korporacija. Uzgred rečeno, nije li dao likvidirati svojeg dobrog druga, Ernesta Roehma, zato što je imao upravo takve ideje, da se protiv rečenih elita odista treba boriti?
Pa, krenimo redom.
Prvi put Britaniju u svojoj knjizi 'Mein Kampf' Hitler spominje kada piše o austrijskom parlamentu, ističući da je on bio modeliran prema engleskom, dvodomnom sistemu. Navodi da je kao mladi čovjek bio (nesvjesno) ispunjen divljenjem prema Britanskom Parlamentu. Dignitet sa kojim je Donji dom ispunjavao svoje zadatke duboko ga je impresionirao. Mogu li ljudi imati uzvišeniju formu samo-upravljanja, pita se Hitler. [?!]
Kroz čitavu knjigu «Mein Kampf» proteže se ideja o neophodnoj potrebi ostvarivanja savezništva sa jednom velikom evropskom silom. Neki će odmah pomisliti – sa Italijom – da, i s njom, međutim, prvenstveno sa – Velikom Britanijom. Dakle, dvije teze se kao potka provlače knjigom: mora se pod svaku cijenu ostvariti teritorijalno proširenje Njemačke u Evropi (ne u kolonijama) i drugo, to se ima ostvariti uz savezništvo u prvom redu sa Velikom Britanijom. Novi Reich mora se uputiti na marš starim stazama teutonskih vitezova, da pomoću njemačkog mača stekne zemlju za njemački plug i kruh svakdašnji (njemačke) nacije. «Za ovakvu politiku postoji samo jedan saveznik u Evropi: Engleska.» Znam da mnogima zvuči nevjerovatno, ali svatko može provjeriti – upravo ove stvari pišu u 'Mein Kampfu'.
Shodno tome, nastavlja dalje tekst, nikakva žrtva ne bi smjela biti prevelika za pridobivanje engleske naklonosti.Trebali bi se odreći kolonija i težnje prema postajanju pomorske sile, te poštediti englesku industriju naše konkurencije.
Samo jedna apsolutno jasna orijentacija može voditi ka takvom cilju; odricanje od svjetske trgovine i kolonija; odustajanje od njemačke ratne flote; koncentracija svih državnih instrumenata sile na kopnenoj vojsci.
Autor 'Mein Kampfa' žali što do takvog savezništva nije došlo već i ranije, na prelazu stoljeća. Nijemcima je takva ideja bila tada odbojna jer su mislili da će biti potrebno izvlačiti vruće englesko kestenje iz vatre (kao da je ikada bilo saveza na drugim temeljima osim poslovnog 'deala'). Sa Engleskom takav 'deal' bi mogao vrlo dobro uspjeti. Britanska diplomacija je još uvijek bila dovoljno pametna da shvati kako nikakve usluge ne može očekivati bez neke nadoknade.
Samo zamislite kako je jedna lukava njemačka vanjska politika mogla preuzeti mjesto uloge Japana 1904. [u pogledu savezništva sa Britanijom], i mi možemo jedva procijeniti kakve bi to konzekvence imalo za Njemačku. Nikada ne bi bilo 'Svjetskog rata'. Ovako tvrdi Hitler (ili tko je već napisao 'Mein Kampf').
No, autor 'Mein Kampfa' nije pacifist, pa već malo dalje tvrdi kako je 'miroljubivo ekonomsko' osvajanje svijeta kao princip državne politike najveća besmislica; i kako su u krivu oni, koji uzimaju Englesku kao primjer, da je takvo nešto moguće. Engleska je, naprotiv, upravo primjer koji pobija takve teorije; ni jedna nacija nije sa većom brutalnošću pripremala svoja ekonomska osvajanja pomoću mača, te kasnije ista nemilosrdno branila. Upravo je odlika britanske državne politike bila u izvlačenju ekonomskih akvizicija iz političke sile. Engleska je uvijek imala svo naoružanje koje joj je bilo potrebno. Uvijek se borila sa oružjem koje joj je bilo potrebno za uspjeh. Borila se sa plaćenicima; posizala je za dragocjenom krvlju cijele nacije, ukoliko je takva žrtva mogla donijeti pobjedu. Odlučnost u borbi za pobjedu, žilavost i nemilosrdna težnja za ovakvom borbom, ostala je nepromijenjena.
U Njemačkoj, naprotiv, škola, štampa i stripovi su kultivirali jednu koncepciju engleskog karaktera, koja je neizbježno dovodila do najpodmuklijih deluzija; s vremenom su svi bili inficirani ovim besmislicama, koje su za posljedicu imale potcjenjivanje. Falsifikacija je išla toliko duboko da je Englez bio predstavljen kao čovjek koji, iako u poslovnom smislu lukav, bio istovremeno kukavica. Činjenica, da jedna velika svjetska imperija nije mogla biti uspostavljena samo pomoću izmotavanja i prevara na nesreću nije nikad palo na pamet našim uvaženim akademskim profesorima. Hitler se prisjeća zapanjenosti njegovih suboraca, kada su se licem u lice sreli sa 'Tommy-jima' na bojnom polju u Flandriji. Poslije samo nekoliko dana borbe uvjerili su se da Škoti protiv kojih su se borili ne odgovaraju baš predodžbi koja je o njima bila stvorena iz stripova i štampe. Tek tada je po prvi puta počeo razmišljati o važnosti propagande.
Hitler (odnosno osoba koja je pisala 'Mein Kampf') žestoko kritizira njemačku propagandu u I svjetskom ratu. «Na primjer, bilo je apsolutno pogrešno praviti neprijatelja ridikuloznim, kao što je to činjeno u austrijskim i njemačkim stripovima u novinama.» Njemački vojnik, pod takvim utiscima, osjećao se prevarenim od strane vlastite propagande.
Nasuprot ovome, ratna propaganda Engleza i Amerikanaca bila je psihološki na zdravm temeljima. Predstavljajući Nijemce njihovom vlastitom narodu kao barbare i Hune, oni su pripremali svakog vojnika za ratni teror, pošteđujući ga tako od razočarenja. Engleski vojnik nikada nije imao osjećaj da je bio pogrešno informiran od svojih sunarodnjaka, za razliku od njemačkog vojnika.
Hitler pokazuje uspješnost britanske ratne propagande (s vremena na vrijeme njemački položaji su bili zasipani stotinama hiljada propagandnih letaka) na primjerima – okrivljavanja Prusa i njihove ratobornosti za rat, što je imalo za posljedicu slabljenje borbenog morala, izbijanje općeg štrajka u Njemačkoj, te pokušaja socijalističke revolucije u Bavarskoj, neposredno nakon završetka rata.
Čak ni kada piše o iskustvima sa fronta u Flandriji, Hitler ne piše sa mržnjom o protivničkoj, britanskoj vojsci. U noći 13. oktobra, otpočeo je engleski napad bojnim otrovom na južnom frontu... Na brežuljku južno od Wervicka, nekoliko je sati trajala artiljerijska vatra sa gasnim projektilima. Do ponoći, već je jedan dio vojnika poginuo. Prije svitanja, i on, Hitler, je bio zahvaćen velikom boli u očima, zbog koje je posrtao i teturao...
Čudno je da sa nekom gotovo mržnjom piše o vlastitoj, njemačkoj vojsci, odnosno sa vojnicima koje je imao priliku sresti u bolnici Pasewalk u Pomeraniji, kamo je dospio nakon britanskog artiljerijskog napada sa projektilima napunjenim bojnim otrovom. Ovi ljudi su tamo smijali se i plesali, hvalili se svojim kukavičlukom i slavili poraz, rugali se trupama u bojnim redovima, te «povlačili zastavu i kokardu po blatu». Hitler navodi misao britanskog oficira, pukovnika Repingtona, koji je sa prezirom je konstatirao: «Kod Nijemaca je svaki treći čovjek izdajnik.» [Inače puk. Charles Repington bio je uveden u The Coefficients Club od strane Richarda Haldane-a, ministra rata, kao 'ekspert' za vanjsku politiku.(Moja primjedba)]
Prvi dio knjige Hitler zaključuje s riječima: «Savezništvo se ne sklapa sa oružjem, već sa ljudima. Stoga, engleska nacija mora biti smatrana najvrednijim saveznikom na svijetu.
U drugom dijelu knjige pisac 'Mein Kampfa' se također osvrće na britanske političare. I opet je pun hvale. Govori Engleza su, prema njemu, «najčudesnija postignuća», zato jer «pokazuju poznavanje duše velikih masa ljudi». Kao negativan primjer navodi govore njemačkog kancelara Bethmann-Hollwega, koje naziva «ispraznim mucanjem», koji površno izgledaju intelektualno, no dokazuju čovjekovu nesposobnost da govori ljudima, «što on nije ni bio u stanju».
Za razliku od svojeg prethodnika na mjestu kancelara, rečenog Bethmann-Hollwega, on za britanskog prvog ministra Lloyd George-a nalazi samo riječi hvale. Dakle, genij britanskog premijera je za autora 'Mein Kampfa' hiljadu puta bolji od Bethmann-Hollwega. To dokazuje činjenica da je pronašao za svoje govore «oblik ekspresije koja otvara srca ljudi», te čini da «ljudi izvršavaju njegovu volju u apsolutnom smislu». Jednostavna kvaliteta ovih govora, originalnost ekspresije, izbor jasnih i jednostavnih ilustracija, su primjeri koji dokazuju superiornu političku sposobnost ovog Engleza.
Hvaljenja Britanaca i britanske državne politike ima još napretek u ovoj ozloglašenoj knjizi. (Imajući ovo na umu, onda ne čudi toliko da je Rudolf Hess na početku rata odletio saminicijativno u Englesku, tražeći pregovore i dogovore.) Čitajući je, a imajući na umu i materijale sa područja teorija zavjere do sada proučenih, ostaje mi jedino da zaključim kako je Hitler bio samo vješt glumac (slažem se sa Ivanom Supekom), a ne iskreni i fanatični patriot, kako to ekstremni desničari vjeruju. I da je radio u korist onih, protiv kojih se navodno trebao boriti. Inače, u 'Mein Kampfu' se Rotschildi ne spominju niti jedan jedini put.
ŠTO JE HITLER PISAO O 'SARAJEVSKOM ATENTATU'?
«Kada su prve vijesti o ubijstvu nadvojvode Franza Ferdinanda stigle do Minhena (desilo se da sam sjedio kod kuće i čuo o tome samo – neodređeno), bio sam isprva zahvaćen strepnjom, da su metke mogli ispaliti njemački studenti, koji su se, zbog indignacije prijestolonasljednikovim neprekidnim radom na slavizaciji, htjeli osloboditi njemački narod od ovog unutrašnjeg neprijatelja. Što bi bila posljedica jednog takvog čina bilo je lako zamisliti; novi val progona koji bi sada bio 'opravdan' i 'objašnjen' u očima cijelog svijeta. Ali, kada sam, uskoro, saznao imena navodnih ubica, i štoviše pročitao da su bili identificirani kao Srbi, lagani drhtaj prošao je kroz mene, zbog ove osvete nedokučive Sudbine.
Najveći prijatelj Slavena pao je pod mecima slavenskih fanatika.»
